Nisam znala kako nazvati ovu vrstu posta pa mi se ovaj naziv učinio baš simpatičan. Pošto će ova rubrika biti moja svojevrsna kolumna, nekako mi jako pristaje. Mijaukanje na tjednoj bazi. O svemu što mu muči, o čemu razmišljam ili možda čak o temi koja je aktualna a ja razmišljam o njoj.
Danas ipak neće to biti slučaj. Filozofirat ću, znajući da moji stavovi koji su izloženi ovdje možda neće naići na odobravanje pa čak ni na razumijevanje ali to sam ja. Ne tražim ništa od toga, samo mi se priča, vraća mojoj prvoj ljubavi, pisanju. Pošto su pjesme iza mene i oslikavaju jedan svijet koji sam davno napustila, ovo mi se čini kao logičan izbor. Nešto nedefinirano, baš kao što sam ja.
Nemojte ovo krivo shvatiti, šminkanje i kozmetika su moja ljubav iako sam u zadnje vrijeme imala svojevrsnu blokadu. Zašto? Ne znam. Zbunjena sam, izgubljena, nesretna, nazovite to kako želite. Popravit ću se , obećajem. Blog više neće patiti zbog toga jer imam obvezu prema sebi i svima vama koji mi poklonite nekoliko minuta svog vremena u ovom ludom svijetu.
Zadnjih godinu dvije često gledam u ne tako davnu prošlost. Dakle 2010-2013. I gledam fotografije ( čak i kad ne želim, Facebook mi kaže što sam radila na ovaj dan tad i tad), videa s mojih najdražih putovanja, i ne mogu ne priimjetiti kako se smijem, iskreno i puna duha, života, radosti i poleta. Kao da me ništa nikada neće zaustaviti. Kao da sutra ne postoji a ja nikada nisam srela tugu ili probleme.
Znate onu neku kao full mudru izreku "ne dajte da svijet promijeni vaš osmijeh već osmijehom mijenjajte svijet" ? E pa ja sam dala da mi svijet uzme osmijeh. Onaj moj iskren, pun energije i duha. Smijem se ja i sada, iz kurtoazije, zato jer se to očekuje u tom trenu od mene ili osjećam da se moram nasmijati. Sigurna sam samo da djevojke s tih slika i iz tih videa nema. I to me tako plaši.
Ono u što sam poprilično uvjerena da je u mom slučaju točno je to da sam ja najbolje dosegnula i svoju bezbrižnost zamijenila odraslim životom i brigama oko kredita, posla, činjenice da i dalje studiram uz malo dijete i sl. Mnogi će reći da ih to više ispunjava ali ja nisam jedna od njih, oduvijek sam se razlikovala od većine i nekada me to ubijalo u pojam. Danas me više nije briga. Da, meni je najveća sreća bila provoditi noći s dečkom u kojeg sam se ludo zaljubila, spavati do podne i duže, učiti i biti uspješna na fakultetu, putovati, i da, imati taj luksuz da nisam morala nikada brinuti o financijama. Moja sreća je bila preležati dan ispod dekice s dečkom i hrpom serija na laptopu, eventualno bi se zaletili va nešto pojesti. Sreća mi je našminkati se ili otići popiti vruću čokoladu ili kuhano vino zimi s mojoj Lanom. Živjeti punim plućima, živjeti za svaki od tih trenutaka. Maziti se s mačkom navečer dok me dečko češka satima. Naša putovanja... Najljepši dani i najluđe noći, ljubav koja ne prestaje i osmijeh koji ne silazi s mog lica.
Godine su prošle i donijele svoje. Sve se promijenilo. Nosim se s time koliko mogu, živim od plaće do plaće, pokušavam smisliti kakav posao sa strane, planiram, živim život odraslih. Ne sviđa mi se, jer mi je preko noći nametnut. Nisam ga željela tako brzo, ni u snovima nisam mislila da će tako brzo sve postati samo lijepo sjećanje. "Uzalud pitaš tko ide ... Teške se kiše spremaju, kroz moj se prozor samo jablani vide, nad gradom munje sijevaju.... " Zadnjih dana mi se ta pjesma vrti u glavi Dok gledam ove jesenje kiše koje ne staju, koje su isto došle bez poziva kao što je moj osmijeh izbrisan i postao uspomena na fotografijama.
Negdje u sebi nosim nadu da ću ponovno nakon puno muke doći do Osmijeha, onog s početka priče. "Doživjela sam osjećaj savršene sreće - nešto vrlo blisko tugi." Jako volim ovaj citat i često se nalazim u njemu. Moja je sreća graničila s nemogućim i znam to. Puno će vas reći , pa ne može se dovijeka tako živjeti. Vjerojatno je to točno ali meni to ne znači apsolutno ništa. Moj je osmijeh otišao , ja sam i dalje tu i tražim razloge za neki novi, za koji ipak vjerujem da će biti tek sjena onog iz travnja 2012.
Kako se tko nosi s promjenama nas određuje.Ne prežive ovaj svijet najpametniji već oni koji se svemu mogu prilagoditi. Ja se ne odušeljavam promjenama, volim biti ušuškana u svoj mali svijet ali on može egzistirati jedino ako se mijenja. Zato donosim odluke - učiti svaki dan, biti redovita na blogu... Živjele promjene!
Kada me netko upita što želim u životu, reći ću da želim pronaći svoj osmijeh. Jer na kraju dana to je jedino važno.
xoxo i nasmijte se danas bar jednom, nekome ćete uljepšati dan ;))
Nema komentara:
Objavi komentar